Žak Tati
Žak Tati | |
---|---|
Datum rođenja | (1907-10-09)9. oktobar 1907. |
Mesto rođenja | Le Pecq, Francuska |
Datum smrti | 5. novembar 1982.(1982-11-05) (75 god.) |
Mesto smrti | Pariz, Francuska |
Roditelji | George Emmanuel Tatischeff Marcelle Claire van Hoof |
Žak Tati (9. oktobar 1907 — Pariz, 5. novembar 1982) bio je francuski režiser, glumac i scenarista. U periodu svoje karijere radio je kao strip glumac, pisac i reditelj. Na osnovu ankete koja je sporevedena od strane Entertainment Weekly Tati je zauzeo 46. mesto na listi najboljih filmskih direkotra svih vremena. Tvorac je 6 dugometražnih filmova, a u svojoj karijeri filmskog direktora režisirao je manji broj filmova u odnosu na druge filmske direkotre koji se nalaze na listi 50 najboljih filmskih direktora.
Detinjstvo
Žak Tati je naizgled bio ravnodušan student, ali se istakao u tenisu i jahanju. Godine 1923. napustio je školu sa 16 godina, kada je preuzeo porodični biznis izrade ramova za slike za koji ga je obučio njegov deda. Između 1927. i 1928. godine završio je vojnu službu u Sen Žermen an Leu.[1] Nakon završetka vojne slušbe otišao je u London gde je obavljao praksu i prvi put se sreo sa ragbijem. Kada se vratio u Pariz pridružio se poluprofesionalnom ragbi timu.[2]
Karijera
Iako je verovatno da je nastupao ranije, Žak Tati je prvi put spomenut 1935. godine kada je nastupao na svečanosti za novine Le Journal koja je organizovana u cilju proslave pobede Francuske.
- 1930. godine nastupio je na Skali u Berlinu, između 1937. i 1938. godine počinje da glumi u filmovima.
- 1932. Oscar, champion de tennis, režiran od strane Džeka Forestera, koji je i sam napisao Žak Tati.
- 1934. On demande une brute, režiran od strane Šarla Baroe.
- 1935. Gai dimanche režiran od strane Žaka Bera, koji je sam napisao, i glumio.
- 1936. Soigne ton gauche režiran od strane Renea Klementa.
Izgubljeni zapisi
- Konfuzija
Žak Tati je pre svoje smrti imao planove za barem još jedan film. Za film Konfuzija je planirana saradnja sa pop grupom Sparks, u futurističkom gradu Parizu čija se dešavanja koncentrišu na televiziju, komunikaciju, oglašavanje i moderno društvo.
- Tatijev film broj 4 Iluzionista
Film Iluzionista napisan je krajem 1950. godine koji je trebalo da bude nastavak Tatijevog međunarodno uspešnog filma Mon Oncle.[3]
Dostignuća nakon smrti
Nakon dugodišnjeg truda uspeli su da objave Jour de Fete u boji kao što je i Žak Tati prvobitno planirao. Posle smrti svog brata koji je umro u saobraćajnoj nesreći, Sofi Tatišef je preuzlea inicijativu da povrati i ponovo prikaže na malim ekranima međunarodno uspešan film njenog brata Mon Oncle. Zbog teškoće sa novčanim sredstvima film Play Time je tek objavljen 2002. godine na Kanadskom festivalu, 8 meseci nakon smrti Tatijeve sestre.[4]
Godine 2009. Dešampov partner, Maša Makejf dizajnirala je izložbu Jacques Tati, deux temps, trois mouvements u Cinémathèque française u Parizu. U 2014. godini film Mon Oncle uspostavio je partnerstvo sa StudioCanal koji danas nadgledaju međunarodni rad Žaka Tatija koji se danas obljavljuju u digitalnom obliku uključujući kratke i dugometražne filmove na kaseti, DVD i Blu-Ray.
Reference
Spoljašnje veze
- п
- р
- у
- Ингрид Бергман (1976)
- Дајана Рос (1976)
- Анри Ланглоа (1977)
- Жак Тати (1977)
- Роберт Дорфман (1978)
- Рене Госини (1978)
- Марсел Карне (1979)
- Чарлс Ванел (1979)
- Волт Дизни (1979)
- Пјер Браунбергер (1980)
- Луј де Финес (1980)
- Кирк Даглас (1980)
- Марсел Пањол (1981)
- Ален Рене (1981)
- Жорж Дансигерс (1982)
- Александар Мнушкин (1982)
- Жан Нени (1982)
- Анджеј Вајда (1982)
- Раиму (1983)
- Рене Клеман (1984)
- Жорж Дансигерс (1984)
- Едвиж Фејер (1984)
- Kристијан-Жак (1985)
- Данијела Даријо (1985)
- Кристин Гуж-Ренал (1985)
- Ален Поаре (1985)
- Морис Жар (1986)
- Бети Дејвис (1986)
- Жан Деланоа (1986)
- Рене Ферачи (1986)
- Клод Ланцман (1986)
- Жан-Лик Годар (1987)
- Серж Силберман (1988)
- Бернар Блије (1989)
- Пол Гримо (1989)
- Жерар Филип (1990)
- Жан-Пјер Омон (1991)
- Софија Лорен (1991)
- Мишел Морган (1992)
- Силвестер Сталоне (1992)
- Жан Маре (1993)
- Марчело Мастројани (1993)
- Жерар Ури (1993)
- Жан Карме (1994)
- Жана Моро (1995)
- Грегори Пек (1995)
- Стивен Спилберг (1995)
- Лорен Бакол (1996)
- Анри Вернеј (1996)
- Шарл Азнавур (1997)
- Енди Макдауел (1997)
- Мајкл Даглас (1998)
- Клинт Иствуд (1998)
- Жан-Лик Годар (1998)
- Педро Алмодовар (1999)
- Џони Деп (1999)
- Жан Рошфор (1999)
- Јосиан Баласко (2000)
- Жорж Кравен (2000)
- Жан-Пјер Лео (2000)
- Мартин Скорсезе (2000)
- Дари Коул (2001)
- Шарлот Ремплинг (2001)
- Ањес Варда (2001)
- Анук Еме (2002)
- Џереми Ајронс (2002)
- Клод Рич (2002)
- Бернадет Лафон (2003)
- Спајк Ли (2003)
- Мерил Стрип (2003)
- Мишлин Прел (2004)
- Жак Дитрон (2005)
- Вил Смит (2005)
- Хју Грант (2006)
- Пјер Ришар (2006)
- Марлен Жобер (2007)
- Џуд Ло (2007)
- Жана Моро (2008)
- Роберто Бенињи (2008)
- Роми Шнајдер (2008)
- Дастин Хофман (2009)
- Харисон Форд (2010)
- Квентин Тарантино (2011)
- Кејт Винслет (2012)
- Кевин Костнер (2013)
- Скарлет Јохансон (2014)
- Шон Пен (2015)
- Мајкл Даглас (2016)
- Џорџ Клуни (2017)
- Пенелопе Круз (2018)
- Роберт Редфорд (2019)
- Кејт Бланчет (2022)
- Дејвид Финчер (2023)